Fondu solidarnosti za dijagnostiku i liječenje oboljenja, stanja i povreda djece obratila se jedna majka koja je imala želju da sa nama podijeli svoje najtananije misli pretočene u papir dok je sa svojim djetetom boravila u bolnici. Ganuta radom Fonda solidarnosti i posebno zbog činjenice da građani svaki mjesec od svojih plata izdvajaju za liječenje djece u inostranstvu, imala je želju da svoje iskustvo podijeli sa nama kako bi na ovaj način doprla do svih roditelja koji se nalaze u istoj situaciji. Iako ova majka ne živi u Republici Srpskoj i njeno dijete se nije liječilo posredstvom Fonda solidarnosti prepoznala je naš rad i plemenitost svih građana Republike Srpske.
„Tekstove sam pisala u trenutku, bez želje da ih negdje posebno objavljujem. Nadam se da će doprijeti do ljudi, do roditelja. Prvenstveno onih koji, hvala Bogu, imaju zdravu djecu. Da možda, ali samo možda, pokušaju da zavire u svet roditelja djece koja su obolela. Sve nas treba da se tiču uslovi u kojima nam se deca leče i stvari kroz koje prolaze porodice. Takođe, treba da razmišljamo i o načinima kako možemo da pokušamo da im živote učinimo lakšim, a njihove dečije duše obradujemo, pa makar i u bolnicama. Jer, sve je moguće, pa i to da se život svakoga od nas, okrene naglavačke samo u par sati, kao u slučaju naše porodice“, navela je ova majka.
Fond solidarnosti njeno pismo upućeno svima ljudima prenosi u cjelosti:
O hrabrosti
U danu, kada je imala tačno četiri godine i osam mjeseci, njen dom, njena soba i sve ono što poznaje i gdje se osjeća sigurnom, zamijenjen je bolnicom, beskrajnim ispitivanjima, pregledima, iglama, braunilama, biopsijama, hemoterapijama..
U danu je znala da istrpi da joj bodu venu i tri puta. Ubode u prstiće više ni ne računamo.
U danu (bukvalno u danu) je ostala bez kose, duge do ispod struka.
U danu je, kao da dvije nedelje prije toga nije imala hemoterapiju, preletila više od 2000 kilometara i preselila se u novu zemlju. Došla u novu kulturu, među nove ljude, gdje uglavnom nikoga ne razumije jer je, za nju, i jezik nov.
U danu je provela šest sati na operacionom stolu. Da bi samo jedan dan posle istog rekla :”Neka mama, probaću sama da se podignem.“
U danu je ulazila u opštu anesteziju, odmah zatim i zračenje i tako 25 dana zaredom. Smijući se..
Danas je jedna djevojčica od nepunih šest godina prvi put posjetila buduću školu. Prvi put vidjela buduće drugare i učiteljice.
Danas je prvi put ostala sama posle dužeg vremena, bez mame i tate pored.
Danas je, posle paklene godine koju je imala, imala upoznavanje u kolektivu, među ljudima koji ne govore njen jezik, niti ona govori njihov (još uvijek) ali se trude beskrajno. I oni i ona.
Sve joj je novo, uključujući povratak među djecu posle više od godinu dana ( i činjenica da se ovde djeca u školi izuvaju i borave u čarapama, ali o tome u nekoj drugoj objavi ).
Danas je djevojčica od nepunih šest godina pred prvi čas bila jako uplašena a kad se isti završio, oduševljeno je istrčala sa najvećim i najljepšim osmijehom na svijetu i pitala: „Mama, možemo li i sutra da dođemo, mooolim te?!”
Za sve ove prethodno navedene dane se nije nijednom požalila, nije patetisala, nije imala napade panike, nije dramila unaprijed kako će i šta će. Teških perioda jeste bilo, vrištanja, plakanja. Kriza, takođe. Hiljadu i jedno pitanje se podrazumijeva u njenom slučaju, ali ona gura korak po korak, dan po dan i kad naiđe jako loš i težak, opet se završi osmijehom. I njenim ohrabrivanjem sebe same, a nas ponajviše: ”Možeš ti to, Iskra!”
Ovo je samo djelić jedne u nizu priča koje se mogu ispričati, sresti i upoznati na onkološkim dječijim odjeljenjima. Jedno u nizu djece, heroja, djece – hrabrosti! A, ima ih onoliko.
Stoga, kad nam dođu teška vremena, kad mislimo da više ne možemo, kad se tresemo od straha pred razgovor za posao, sastanak, selidbu. Kad počnemo da dramimo zbog bitnih i manje bitnih stvari i ako nam nekad zafali – hrabrost ćemo, sasvim sigurno, uvijek pronaći kod djece!
Jedna majka, 16.maj 2022.
Roditelju
Kad dođeš jednom u bilo koji grad
I ako taj grad bude slučajno Beograd
Ne želim ti da dođeš ako to nisi želio
Ni htio
Ni volio
Već te muka natjerala.
Kad dođeš, dakle, jednom
U bilo koji grad
I ako taj grad bude slučajno Beograd
Ne želim ti da se ikada nađeš u bolnici
Posebno ti ne želim onkologiju
A najviše ti ne želim da ideš
Na onkologiju za – djecu.
Jer kad bi došao
Prije toga bi prvo shvatio
koliko boli
kad te kidaju
Naživo sijeku
precizno ko skalpelom
bez kapi prolivene krvi
Riječima.
Suočavaju te
sa najvećim strahovima
I uvode u pakao.
Dijagnozom.
Kad bi, dakle, došao
Na to odjeljenje
Susreo bi mirne poglede
mirnih roditelja
I pitao bi se šta nije u redu
sa tim ljudima
Da li su drogirani
Jer si ti izbezumljen.
Kad bi došao
Tek tada bi shvatio
šta znači iskonski strah.
Bio bi raspolućen
Stalno
I razapet
Između želje da vrištiš
Iz sveg glasa
Svake minute.
I davanja poslednjeg atoma snage
Da se uprkos tome nasmiješ
I zaplešeš
U naručju sa onom
koju najviše voliš
na svijetu
Više od bilo čega ikada.
I umjesto krika čućeš kikotanje
Iz sopstvenih usta
Kako bi se ona nasmijala.
I umjesto plača
Zaplesaćeš sa njom
Najsmješnije što možeš
Kako bi joj otjerao strah.
I pitaćeš se odakle ti snaga
A znaćeš.
I bićeš razapet
Između želje da zaspiš
i više se nikad ne probudiš.
I ljubavi prema Njoj
Zbog koje moraš i hoćeš da živiš
Jer si joj potreban.
I po prvi put u životu ćeš osjetiti zavist
Jer ljudi idu na posao
Jer psuju ponedeljak
Jer se svađaju
Jer se nerviraju
Jer se vole
Jer se vraćaju iz kafane u zoru
Jer vode dosadne živote
Jer su u stanju da udahnu..
I proći će dani
I ti ćeš se jedno jutro pogledati u ogledalo
I shvatićeš
Da imaš miran pogled
Onakav.
I shvatićeš
Da to nije droga
Već život
I borba
I vjera
I nada
I ljubav.
I opet ćeš pogledati one roditelje
I znaćeš svako dijete
I svaku dijagnozu
napamet.
I želićeš da se vrate neprospavane noći
Zbog pijanki
Druženja
Ljubavi
Dojenja
Pelena
A neće.
I vidjećeš očeve
Koji grle kao majke
I nosaju
I tješe
I mole se
Jer majka kući doji bebu
Mlađeg brata
Ili sestru
Zdravog.
I vidjećeš majke
Koje posle neprospavane noći
Zbog temperatura
Povraćanja
Transfuzija
Opale kose
Desete puknute vene
Usana modrih od straha
Kao sjenke stražare.
I vidjećeš ih posle 20 sati
Provedenih na nogama
Kako se u tami,
kad uspavaju ono najvrjednije što imaju,
Mole
Iznova i iznova.
I poželićeš to da pokažeš
Svijetu
Koji se žali
Jer sin nema sve petice
Jer ćerka opet telefonira
Jer neće da pospreme sobu
Jer nisu uradili zadaću.
A znaćeš unaprijed
Da neće razumjeti.
I vidjećeš ljude
Koji prvu cigaru
Nisu zapalili u školskom dvorištu
Ni na ekskurziji
Ni u izlasku
Već tu
U tridesetim
Na terasi dječije onkologije.
I spoznaćeš
Da nije bitno
Ni odakle dolaziš
Ni koliko jezika govoriš
Ni koje diplome imaš
Ni koliko firmi posjeduješ.
I spoznaćeš
Tek tada
Šta znači istinska tuga.
Kad neko od te djece koju svakodnevno gledaš
I moliš se jednako
Za njih
Kad neko od te djece
Ode.
I spoznaćeš
Tek tada
Šta znači istinski strah
Kad uhvatiš pogled
Roditelja
Kom su saopštili
Da se ipak vratilo..
I spoznaćeš
Tek tada
Šta znači istinska nada
I vjera u život
Kad uhvatiš pogled
Roditelja
Kome su saopštili
Da ima 15% šanse
15%! Ehej!
I spoznaćeš
Tek tada
Šta znači istinska sreća
Iako si mislio da je to bilo
Onomad
Kad si završio školu
I onomad
Kad si konačno
Smogao snage
I poljubio je
I onomad
Kad si diplomirao
I onomad
Kad si dobio prvu platu.
Spoznaćeš, dakle,
Šta je istinska sreća
Kad vidiš roditelje
Kojima su rekli
Da je Onaj
Koji im je važniji
Od svega
Izliječen!
I ako budeš imao baš sreće
Taj roditelj ćeš biti ti!
Zato ti ne želim
Da ikada dođeš u bilo koji grad
Zato što moraš.
A posebno ti ne želim
da to bude zbog toga
Što si došao u bolnicu
Sa djetetom.
Jedna majka, UDK „Tiršova“ , Odjeljenje hematologije
7. jun, 2021.