Fondu solidarnosti za dijagnostiku i liječenje oboljenja, stanja i povreda djece obratila se jedna majka koja je imala želju da sa nama podijeli svoje najtananije misli pretočene u papir dok je sa svojim djetetom boravila u bolnici.  Ganuta radom Fonda solidarnosti i posebno zbog činjenice da građani svaki mjesec od svojih plata izdvajaju za liječenje djece u  inostranstvu, imala je želju da svoje iskustvo podijeli sa nama kako bi na ovaj način doprla do svih roditelja koji se nalaze u istoj situaciji.  Iako ova majka ne živi u Republici Srpskoj i njeno dijete se nije liječilo posredstvom Fonda solidarnosti prepoznala je naš rad i plemenitost svih građana Republike Srpske. 

„Tekstove sam pisala u trenutku,  bez želje da ih negdje posebno objavljujem. Nadam se da će doprijeti do ljudi,  do roditelja. Prvenstveno onih koji, hvala Bogu, imaju zdravu djecu. Da možda, ali samo možda, pokušaju da zavire u svet roditelja djece koja su obolela.  Sve nas treba da se tiču uslovi u kojima nam se deca leče i stvari kroz koje prolaze porodice. Takođe, treba da razmišljamo i o načinima kako možemo da pokušamo da im živote učinimo lakšim,  a njihove dečije duše obradujemo, pa makar i u bolnicama. Jer, sve je moguće,  pa i to da  se život svakoga od nas, okrene naglavačke samo u par sati, kao u slučaju naše porodice“, navela je ova majka.

Fond solidarnosti njeno pismo upućeno svima ljudima prenosi u cjelosti:

O hrabrosti

U danu, kada je imala tačno četiri godine i osam mjeseci, njen dom, njena soba i sve ono što poznaje i gdje se osjeća sigurnom, zamijenjen je bolnicom, beskrajnim ispitivanjima, pregledima, iglama, braunilama, biopsijama, hemoterapijama..

U danu je znala da istrpi da joj bodu venu i tri puta. Ubode u prstiće više ni ne računamo.

U danu (bukvalno u danu) je ostala bez kose, duge do ispod struka.

U danu je, kao da dvije nedelje prije toga nije imala hemoterapiju, preletila više od 2000 kilometara  i preselila se u novu zemlju. Došla u novu kulturu, među nove ljude, gdje uglavnom nikoga ne razumije jer je, za nju, i jezik nov.

U danu je provela šest sati na operacionom stolu. Da bi samo jedan dan posle istog rekla :”Neka mama, probaću sama da se podignem.“

U danu je ulazila u opštu anesteziju, odmah zatim i zračenje i tako 25 dana zaredom. Smijući se..

Danas je jedna djevojčica od nepunih šest godina prvi put posjetila buduću školu. Prvi put vidjela buduće drugare i učiteljice.

Danas je prvi put ostala sama posle dužeg vremena, bez mame i tate pored.

Danas je, posle paklene godine koju je imala, imala upoznavanje u kolektivu, među ljudima koji ne govore njen jezik, niti ona govori njihov (još uvijek) ali se trude beskrajno. I oni i ona. 

Sve joj je novo, uključujući povratak među djecu posle više od godinu dana ( i činjenica da se ovde djeca u školi izuvaju i borave u čarapama,  ali o tome u nekoj drugoj objavi ).

Danas je djevojčica od nepunih šest godina pred prvi čas bila jako uplašena a kad se isti završio, oduševljeno je istrčala sa najvećim i najljepšim osmijehom na svijetu i pitala:  „Mama, možemo li i sutra da dođemo, mooolim te?!”

Za sve ove prethodno navedene dane se nije nijednom požalila, nije patetisala, nije imala napade panike, nije dramila unaprijed kako će i šta će. Teških perioda jeste bilo, vrištanja, plakanja. Kriza, takođe. Hiljadu i jedno pitanje se podrazumijeva u njenom slučaju, ali ona gura korak po korak, dan po dan i kad naiđe jako loš i težak, opet se završi osmijehom. I njenim ohrabrivanjem sebe same, a nas ponajviše: ”Možeš ti to, Iskra!”

Ovo je samo djelić jedne u nizu priča koje se mogu ispričati, sresti i upoznati na onkološkim dječijim odjeljenjima. Jedno u nizu djece, heroja, djece – hrabrosti! A, ima ih onoliko.

Stoga, kad nam dođu teška vremena, kad mislimo da više ne možemo, kad se tresemo od straha pred razgovor za posao, sastanak, selidbu. Kad počnemo da dramimo zbog bitnih i manje bitnih stvari i ako nam nekad zafali – hrabrost ćemo, sasvim sigurno, uvijek pronaći kod djece!

Jedna majka, 16.maj 2022.

Roditelju

Kad dođeš jednom u bilo koji grad

I ako taj grad bude slučajno Beograd

Ne želim ti da dođeš ako to nisi želio

Ni htio

Ni volio

Već te muka natjerala.

Kad dođeš, dakle, jednom

U bilo koji grad

I ako taj grad bude slučajno Beograd

Ne želim ti da se ikada nađeš u bolnici

Posebno ti ne želim onkologiju

A najviše ti ne želim da ideš

Na onkologiju za – djecu.

Jer kad bi došao

Prije toga bi prvo shvatio

koliko boli

kad te kidaju

Naživo sijeku

precizno ko skalpelom

bez kapi prolivene krvi

Riječima.

Suočavaju te

sa najvećim strahovima

I uvode u pakao.

Dijagnozom.

Kad bi, dakle, došao

Na to odjeljenje

Susreo bi mirne poglede

mirnih roditelja

I pitao bi se šta nije u redu

sa tim ljudima

Da li su drogirani

Jer si ti izbezumljen.

Kad bi došao

Tek tada bi shvatio

šta znači iskonski strah.

Bio bi raspolućen

Stalno

I razapet

Između želje da vrištiš

Iz sveg glasa

Svake minute.

I davanja poslednjeg atoma snage

Da se uprkos tome nasmiješ

I zaplešeš

U naručju sa onom

koju najviše voliš

na svijetu

Više od bilo čega ikada.

I umjesto krika čućeš kikotanje

Iz sopstvenih usta

Kako bi se ona nasmijala.

I umjesto plača

Zaplesaćeš sa njom

Najsmješnije što možeš

Kako bi joj otjerao strah.

I pitaćeš se odakle ti snaga

A znaćeš.

I bićeš razapet

Između želje da zaspiš

i više se nikad ne probudiš.

I ljubavi prema Njoj

Zbog koje moraš i hoćeš da živiš

Jer si joj potreban.

I po prvi put u životu ćeš osjetiti zavist

Jer ljudi idu na posao

Jer psuju ponedeljak

Jer se svađaju

Jer se nerviraju

Jer se vole

Jer se vraćaju iz kafane u zoru

Jer vode dosadne živote

Jer su u stanju da udahnu.. 

I proći će dani

I ti ćeš se jedno jutro pogledati u ogledalo

I shvatićeš

Da imaš miran pogled

Onakav.

I shvatićeš

Da to nije droga

Već život

I borba

I vjera

I nada

I ljubav.

I opet ćeš pogledati one roditelje

I znaćeš svako dijete

I svaku dijagnozu

napamet.

I želićeš da se vrate neprospavane noći

Zbog pijanki

Druženja

Ljubavi

Dojenja

Pelena

A neće.

I vidjećeš očeve

Koji grle kao majke

I nosaju

I tješe

I mole se

Jer majka kući doji bebu

Mlađeg brata

Ili sestru

Zdravog.

I vidjećeš majke

Koje posle neprospavane noći

Zbog temperatura

Povraćanja

Transfuzija

Opale kose

Desete puknute vene

Usana modrih od straha

Kao sjenke stražare.

I vidjećeš ih posle 20 sati

Provedenih na nogama

Kako se u tami,

kad uspavaju ono najvrjednije što imaju,

Mole

Iznova i iznova.

I poželićeš to da pokažeš

Svijetu

Koji se žali

Jer sin nema sve petice

Jer ćerka opet telefonira

Jer neće da pospreme sobu

Jer nisu uradili zadaću.

A znaćeš unaprijed

Da neće razumjeti.

I vidjećeš ljude

Koji prvu cigaru

Nisu zapalili u školskom dvorištu

Ni na ekskurziji

Ni u izlasku

Već tu

U tridesetim

Na terasi dječije onkologije.

I spoznaćeš

Da nije bitno

Ni odakle dolaziš

Ni koliko jezika govoriš

Ni koje diplome imaš

Ni koliko firmi posjeduješ.

I spoznaćeš

Tek tada

Šta znači istinska tuga.

Kad neko od te djece koju svakodnevno gledaš

I moliš se jednako

Za njih

Kad neko od te djece

Ode.

I spoznaćeš

Tek tada

Šta znači istinski strah

Kad uhvatiš pogled

Roditelja

Kom su saopštili

Da se ipak vratilo..

I spoznaćeš

Tek tada

Šta znači istinska nada

I vjera u život

Kad uhvatiš pogled

Roditelja

Kome su saopštili

Da ima 15% šanse

15%! Ehej!

I spoznaćeš

Tek tada

Šta znači istinska sreća

Iako si mislio da je to bilo

Onomad

Kad si završio školu

I onomad

Kad si konačno

Smogao snage

I poljubio je

I onomad

Kad si diplomirao

I onomad

Kad si dobio prvu platu.

Spoznaćeš, dakle,

Šta je istinska sreća

Kad vidiš roditelje

Kojima su rekli

Da je Onaj

Koji im je važniji

Od svega

Izliječen!

I ako budeš imao baš sreće

Taj roditelj ćeš biti ti!

Zato ti ne želim

Da ikada dođeš u bilo koji grad

Zato što moraš.

A posebno ti ne želim

da to bude zbog toga

Što si došao u bolnicu

Sa djetetom.

Jedna majka, UDK „Tiršova“ , Odjeljenje hematologije

7. jun, 2021.

19 Maja, 2022
Copyright © 2022- Fond Solidarnosti Republike Srpske